Prvi izlet HPD Goršćice u godini i prvi vođeni izlet uopće upriličilo je tucet najželjnijih i najznatiželjnijih članova. Unatoč datumu te prohladnom i oblačnom zimskom vremenu na startu, dolazak na Trdinov vrh ga je pretvorio u sunčanu panoramu nad hrvatsko-slovenskim obzorom i počastio nas proljetnom verzijom ovog siječanjskog dana.
Putem do planinarskog doma “Gospodična” zapravo smo na sve moguće načine izbjegavali stazu jer ‘blata ko u priči, a priči nikad kraja’ (iako su neki iskusni na početku tvrdili da nam gamaše zapravo i ne trebaju jer od blata ni B).
S druge strane te medalje prvi ‘vodički’ koraci, koji pokušavajući integrirati grupu, trčkaraju naprijed nazad i misle kako je u ovom smislu tehnički to zaista ‘srednje zahtevna pot’, kako kažu naši susjedi slovenci za srednju težinu planinarskog puta poput ovog. Na “Gospodični” smo predahnuli, kratko se okrijepili i krenuli put proljeća. 🙂
Uspon do vrha smo odvalili u jednom dahu unatoč vrlo strmom usponu tik pred kraj. No, gore nas je čekalo proljeće i vrijedilo je požuriti. Prošetali smo malo do državne granica i spomenika Trdinu, slikali se na državnoj meji i kolokvijalno se našalili u to ime.
Put doma nije bio još ni blizu, bilo je tek rano poslijepodne. Sunce nas je obasjavalo kroz krošnje dok smo se s ugodom i lakoćom spustili nazad do “Gospodične” i tamo kušali njihove domaće, a i naše nezaobilazne specijalitete iz ruksaka.
Sat vremena nakon već je počeo padati mrak, ipak zima je tek počela, pa smo požurili prema podnožju jednako blatnjavim stopama kao što smo i požurili prema domovini jednakim žarom s kojim smo za ovu prigodu iz nje i otišli.
Prvi izlet HPD Goršćice u godini i prvi vođeni izlet uopće upriličilo je tucet najželjnijih i najznatiželjnijih članova. Unatoč datumu te prohladnom i oblačnom zimskom vremenu na startu, dolazak na Trdinov vrh ga je pretvorio u sunčanu panoramu nad hrvatsko-slovenskim obzorom i počastio nas proljetnom verzijom ovog siječanjskog dana. 
Putem do planinarskog doma “Gospodična” zapravo smo na sve moguće načine izbjegavali stazu jer ‘blata ko u priči, a priči nikad kraja’ (iako su neki iskusni na početku tvrdili da nam gamaše zapravo i ne trebaju jer od blata ni B). 
S druge strane te medalje prvi ‘vodički’ koraci, koji pokušavajući integrirati grupu, trčkaraju naprijed nazad i misle kako je u ovom smislu tehnički to zaista ‘srednje zahtevna pot’, kako kažu naši susjedi slovenci za srednju težinu planinarskog puta poput ovog. Na “Gospodični” smo predahnuli, kratko se okrijepili i krenuli put proljeća. 🙂 
Uspon do vrha smo odvalili u jednom dahu unatoč vrlo strmom usponu tik pred kraj. No, gore nas je čekalo proljeće i vrijedilo je požuriti. Prošetali smo malo do državne granica i spomenika Trdinu, slikali se na državnoj meji i kolokvijalno se našalili u to ime.
Put doma nije bio još ni blizu, bilo je tek rano poslijepodne. Sunce nas je obasjavalo kroz krošnje dok smo se s ugodom i lakoćom spustili nazad do “Gospodične” i tamo kušali njihove domaće, a i naše nezaobilazne specijalitete iz ruksaka. 
Sat vremena nakon već je počeo padati mrak, ipak zima je tek počela, pa smo požurili prema podnožju jednako blatnjavim stopama kao što smo i požurili prema domovini jednakim žarom s kojim smo za ovu prigodu iz nje i otišli.